Svaki roditelj želi imati sretno i zadovoljno dijete. Da bismo to postigli mi im moramo omogućiti sretno odrastanje.
Dopustimo im da rade ono što vole
Dječacima se kao malima često govori: „Nemoj plakati pa nisi curica“. A zašto ne bi dječaci mogli plakati? Ako padnu s ljuljačke i boli ih naravno da će plakati, i mi odrasli bismo na prvu pustili suzu vjerojatno. Djevojčicama se govori da se ne trebaju igrati s autićima jer je to igračka za dječaka. Nemojmo to tako klasificirati, pustimo ih da rade ono što stvarno oni žele, a ne ono što bismo mi kao roditelji htjeli da oni rade. Ako ih pustimo da isprobaju više stvari oni sami će se naći u nečemu što ih stvarno zanima. Mi smo ti koji im moramo pomoći da se razvijaju u onom smjeru koji njih zanima, moramo ih ohrabrivati i poticati da rade ono što vole.
Učimo ih da budu optimistični
Biti optimist je pozitivna stvar za svaku osobu, ne samo za dijete. Trebamo im pokazati da gledaju svijet s vedre strane. Trudit se da u nekim teškim situacijama nađemo svijetlu točku. To mogu biti najjednostavnije situacije kao što je prometna gužva.
Ukoliko se nađemo u prometnom kolapsu ne možemo puno napraviti. Tu moramo djetetu pokazati da smo smireni i da nemamo drugog izbora nego čekati. Nikako ne smijemo početi živčaniti, psovati itd. Ukoliko dijete vidi da smo mi živčani, ono će osjetiti neki strah, povući će se u sebe, izbjegavat će komunikaciju s nama i stvorit ćemo mu nepotrebnu negativnu emociju. U takvim situacijama možemo reći: „Vidiš kakva je gužva, ali na žalost ne možemo brže, morat ćemo čekati“ i nastaviti normalan razgovor. Možemo osmisliti neku igru riječi sa djetetom dok čekamo, možemo se razgovarati o bilo kojim temama, kako je bilo u vrtiću/školi, što dijete želi raditi kada dođe doma, koje stvari ga zanimaju.. Ma o bilo čemu. Dijete će tako biti smirenije i naučit će se nositi sa stresnim situacijama na miran način. Stvarno nema potrebe da mi proživljavamo stres radi gužve, a još manje naše dijete.
Izbjegavajmo „njurganje“
Prigovaranje je jedna od stvari koju ja stvarno ne volim. Ima li itko koristi kada mu netko kaže: “Eto vidiš, jesam li ti rekao?“? Moje mišljenje je da nema. Djecu treba pustiti da sami istražuju. Ukoliko se penju na penjalicu i padnu, nemojmo im prigovarati. Naravno da smo znali da mogu pasti, ali ako se ne budu penjali kako će naučiti penjati se?! Davno sam pročitala tekst jedne mame koja je svaki put kad bi djeca nešto „loše“ napravila prigovarala dok jedan dan dijete nije prosulo vrećicu riže na pod, slučajno. U taj tren dijete se prestravilo i počelo plakati, jer je očekivalo burnu reakciju mame. Ona je tata uvidjela da je se dijete zapravo boji. To ne treba niti djeci niti nama roditeljima.
Pustite ih da istražuju, ako se dogodi nešto loše nemojte im prigovarati, pomognite im da to isprave. Ako proliju šalicu soka, pokažite im kako mogu to počistiti i pospremite nered zajedno. Tako ćete ih naučiti da imaju samopouzdanja i da lakše rješavaju probleme.
Ukoliko postoje stvari koje vam smetaju recite ih. Zamolite ukućane da pospreme za sobom, da vam pomognu u čišćenju, da ne kasne itd. Ali na pozitivan način, jer jedino tako ćete mirnim putem riješiti probleme i doći do toga da budete zadovoljni onim što imate.
“Sorry Seems to Be the Hardest Word”
Djecu moramo učiti da budu pristojni. To ne znači da ih moramo siliti da svaki put susjedima ili tetama u dućanu govore dobar dan i doviđenja. Dok su još mali to im je tlaka, i kroz je razumno. Pristojnosti ćemo ih najbolje naučiti iz svojih postupaka. Ukoliko nam je normalno da u čekaonici kod doktora kažemo dobar dan onda će to i njima postati normalno. Ukoliko nam je pak normalno da po cesti pljujemo, bacamo opuške, smeće itd onda će to i njima biti normalno. Nažalost, danas bi trebalo puno više poraditi na pristojnosti odraslih, da bi nam djeca bila pristojna.
Bitno je da naučimo djecu reći oprosti. Ali na način da to stvarno misle. Riječ oprosti stvarno i je najteža riječ koju nekome možemo izgovoriti. Moramo svi zajedno naučimo tražiti oprost i opraštati jer će to učvrstiti naše odnose i povećati povjerenje.
Pohvalimo ih i dajmo im do znanja koliko ih volimo
Kada nam dijete nacrta crtež moramo ga pohvaliti. To naravno ne znači da trebamo imati hvalospjeve o tome kako je divan crtež i kako će sigurno jednoga dana visiti u muzeju. Moramo im pokazati da cijenimo njihov trud, bez obzira kakav je crtež. Također moramo im dati do znanja da nisu uvijek najbolji i naučiti ih kako da se nose s tim. Naša Nika često kaže da nije bitno pobijediti već sudjelovati.
Volimo ih najviše na svijetu. I to moraju znati. Pokažimo im to, zagrlimo ih, dajmo im pusu, naučimo ih da je sreća u malim stvarima! 
