Polazak djeteta u vrtić/jaslice jedni su od najstresnijih razdoblja što za roditelje što za djecu. Rekla bih da veći stres proživljavaju upravo roditelji, a ne djeca.

Odvajanje od mame i tate

Kretanje u vrtić prvo je ozbiljno odvajanje djeteta od roditelja. Ne mislim samo na odvajanje od mame već i od tate. Iz mojih prijašnjih tekstova mogli ste primijetiti da djecu imamo podjednako pa tako i polazak u vrtić moramo odrađivati podjednako, što u pripremama za vrtić, što u dovođenju/odvođenju djeteta u vrtić i iz vrtića. Naravno, djeca do svoje prve godine života uglavnom provedu više vremena upravo s mamama jer su mame te koje uglavnom odrađuju porodiljni. To ne znači da tate nemaju svoje vrijeme koje mogu provoditi s djecom nakon što završe sve svoje obveze.

Upoznavanje sa vrtićem

Često puta odvajanje prolazi teško upravo radi pretjerivanja roditelja. Govoreći iz svog iskustva vrtić nam nije predstavljao skoro nikakav stres. Polazak u vrtić treba djetetu , a i samima sebi, predstaviti kao mjesto na kojem će se djeca igrati i zabavljati, učiti puno novih stvari i upoznati puno novih prijatelja.

Djecu na vrtić treba pripremati. Postoji puno nekih „usputnih“ situacija u kojima djecu možemo upoznavati sa vrtićem, a da ono to niti ne primijeti. Mi smo često prolazili ispred vrtića. Svaki put bi spomenuli kako se tu nalazi naš vrtić. Pogledali bi dječje igralište (kojem smo dali ime Parkić jer smo ga time povezivali sa igrom u parku koja je uvijek dobrodošla), ako je bilo djece vani u to doba pričali smo o toj djeci, o haljinicama koje imaju curice, o tenisicama, o frizurama i špangicama..

Možda zvuči glupo ali time smo Niki približili pojam o vrtiću i stvarali sliku o tome da vrtić polako postaje poznata stvar. Kada su izvjesili popis grupa, zajedno smo išli u vrtić da pročitamo kako se zovu Nikini novi prijatelji i tete. Nakon toga svaka naša priča o vrtiću sastojala se od spominjanja imena djece i teta. Kada je konačno došao prvi dan Nika je imala dojam da već sve te male i velike ljude tamo poznaje.

Reakcije roditelja

Način kako će dijete prihvatiti vrtić ovisi isključivo o roditeljima. Vrlo je jednostavno zapravo. Ukoliko roditelji spominju vrtić u pozitivnom kontekstu, kao sigurno mjesto, onda će ga i dijete tako doživljavati. Ukoliko mama prilikom predaje djeteta plače, vjerojatnost da dijete bude sretno je ravna nuli (čak i minusu) 😊

U većini vrtića postoji razdoblje prilagodbe. Uglavnom ta prilagodba traje desetak dana. U našem vrtiću prva dva dana imali smo druženje roditelja, djece i teta u našoj vrtičkoj sobi koje je trajalo oko dva sata. U ta dva dana smo mi roditelji mogli pomoći djeci da se lakše upoznaju sa novom okolinom. Nika i ja smo dobro pročešljale cijelu sobu, pogledale koje sve igračke tamo postoje, izabrale najdražeg vrtičkog plišanca, upoznale se sa drugom djecom, na dvorištu smo dobro pogledale koje sve sprave postoje.. Čim sam primijetila da se zaigrala sa nekim djetetom neprimjetno sam se odmaknula upravo kako bi ona sama stvorila svoj kontakt sa drugima.

Svaki idući dan prilagodbe djeca su ostajala sve duže u vrtiću kako bi stekli naviku svog boravka tamo i ideju da će roditelji svaki dan doći po njih.

Dolazak u vrtić

Bitno je da dijete dolazi u vrtić popraćeno veseljem odnosno pozitivnom energijom. Put do vrtića mora biti veseli, trebaju se pričati pozitivne priče kao npr. danas ćete sigurno ići van, možda ćete nešto crtati, ajmo pogađati što možete jesti za ručak itd.. Nika je imala godinu dana i 10 mjeseci kada je krenula u vrtić pa je već bila dovoljno odrasla za ozbiljnije razgovore. No i sa manjom djecom se može na sličan način pripremati, jer ponavljam, najbitnije je da oni osjete da su roditelji sigurni u njihov ostanak tamo jer će tako i djeca osjećati sigurnost.

Nismo imali nikakvih velikih drama prilikom ostanka u vrtiću. Ponekad bi se javile suze, ali nikad nismo imali ridanje, vrištanje i čupanje iz ruku mene ili tate. Ako bi se javile suze brzo bi joj rekli da moram ići na posao, da će se ona sada ići igrati i da ćemo tata ili ja doći po nju u neko određeno vrijeme. Ako smo joj rekli da dolazimo nakon spavanja onda smo se toga i držali. Nikad, ali NIKAD djeci ne smijemo lagati! Nikad im ne smijemo reći da ćemo doći po njih nakon recimo ručka i onda se ne pojaviti! Oni nas tada očekuju nakon ručka, i ako se mi u to vrijeme ne pojavimo, kod njih se javlja ogroman strah gdje su roditelji, što se dogodilo, zašto ih nema i što će biti s njima. Na kraju krajeva, ako ćemo tako na prijevaru ostavljati dijete ono će s vremenom izgubiti povjerenje u nas.

Boravak u vrtiću

Kada bih morala izdvojiti jednu najbitniju stvar od tri koje sam navela zašto je vrtić bitan (igranje, učenje i prijatelji) ne znam za koju bih se odlučila. Svaka od tih stvari ima svoje velike prednosti. Igranje je sve ono što djeca žele, a vrtić im omogućuje da se igraju sa puno novih igračaka, sa drugom djecom, sa tetama.. Učenje novih stvari je jako bitno upravo zato što se ono događa kroz igru. Djeca sasvim nesvjesno upijaju tehnike crtanja, baratanja sa raznim predmetima, održavanja reda.. Prijateljstva koja se tamo stječu su stvarno nešto jako lijepo jer sama činjenica da vaše malo dijete postaje veliko i da ima oko sebe svoje ljude koji su mu jako bitni, u svakom roditelju stvara veliku sreću jer zna da svoje dijete usmjerava na dobar put.

Tete su osobe koje se o njima brinu, vole ih, igraju se s njima, ali one su ipak malo veći autoritet nego mi roditelji. I to je skroz ok. Jer tete su same sa puno djece i one moraju odrediti granice kada je nešto dopušteno, a kada ne. To naravno ne znači da trebamo prepustiti tetama da nam odgajaju djecu! Mi smo ti koji ih moramo odgajati i naučiti kako se ponašati, a tete su te koje ih samo trebaju usmjeravati kako funkcionirati u toj grupi. One su te koje određuju kako će teći dan, kada će se ići van, kada će se odrađivati koja aktivnost, hoće li nešto biti dopušteno ili ne. I njih se u vrtiću mora slušati.

Vrtić kao lijepo mjesto

Olakšajte djetetu polazak u vrtić maksimalno koliko možete. Nemojte dramiti, nemojte plakati, ako mislite da će se dijete lakše odvojit od tate nego od vas neka ga tata vodi u vrtić. Pomognite djetetu jer si ono u toj situaciji ne može pomoći samo.

Nika obožava svoj vrtić. Sada sa svoje četiri i pol godine ima puno prijatelja koju su joj jako bitni u životu, s kojima se druži i izvan vrtića. Jako voli svoje tete, svaki dan nauči neke nove stvari. Zna kako se pridržavati reda, zna što je lijepo a što nije, što se smije a što ne. Mi kao roditelji također smo stekli neke nove prijatelje jer smo preko dječjih interesa zaključili da i mi roditelji imamo slične interese.

Budite pozitivni, doživljavajte vrtić kao jedno lijepo mjesto na kojem vaše dijete stvarno bezbrižno uživa, jer jednom  kad izađe iz vrtića kreće razdoblje obaveza i briga koje više nikad ne prestaje. Pustite ih da budu djeca i da sretno odrastaju!